Helikobakter pylori je bakterija koja se naseljava na tkivu koje oblaže želudac i duodenum, a prisutna je kod čak polovine svjetske populacije. Može se prenijeti s osobe na osobu prilikom direktnog kontakta sa pljuvačkom, povraćanjem ili fecesom zaražene osobe. U organizam može ući i putem kontaminirane hrane ili pića.

Simptomi zaraze Helicobacter pylori
Kod većine zaraženih osoba simptomi infekcije mogu potpuno izostati. Kada se ipak pojave, simptomi infekcije helikobakterijom su:

• Dispepsija, tj. otežano varenje
• Bol i pečenje u stomaku koji se povećavaju kada je želudac prazan
• Gubitak apetita
• Nadutost
• Često izbacivanje želučanih gasova (eruktacija)
• Vrtoglavica
• Gubitak tjelesne težine

Kome se savjetuje analiza na Helikobakter pilori?
Kod kronične dispepsije, uvijek se prvo savjetuje da se obavi analiza na ovu bakteriju. Ipak, postoje i druga stanja za koja je indicirana analiza prisustva H. pilori. U pitanju su:

• Čir na želucu i dvanaestopalačnom crijevu. Terapija eradikacije H. pilori obično će izliječiti čir.
• Dispepsija koja nije uzrokovana čirom.
• Obiteljska predispozicija za rak želuca.
• Dugoročna terapija protuupalnim lijekovima (ibuprofenom, diklofenak, aspirin). U kombinaciji s tim lijekovima, H. pilori može izazvati čir na želucu.
• Gastrički MALT limfom
• Atrofični gastritis
• Anemija izazvana nedostatkom željeza

Kako se utvrđuje prisustvo H. pylori?
Prisustvo Helicobacter pylori može se utvrditi na nekoliko načina: analizom fekalija, krvi ili izdahnutog zraka. Sve analize su dostupne u našim laboratorijima. U svrhu otkrivanja prisustva ove bakterije, rade se sljedeće analize:

• Određivanje antitijela IgG i IgA na Helicobacter pylori (cijena je 2 x 1150 dinara).
• Detekcija Helicobacter pylori u izdisajnom testu (3200 dinara).
• Helicobacter pylori antigen iz fekalija (1350 dinara).

Za prvi tip analize nije potrebna posebna priprema, a rezultati se dobijaju nakon 24 sata. Ova analiza može se obaviti pomoću dvije metode - CLIA i ELISA. Rezultati se mogu očekivati istog dana u slučaju CLIA metode, odnosno nakon 2-3 dana u slučaju ELISA metode.

Kada dođe do infekcije H. pylori, organizam reagira kroz snažan specifični humoralni imunski odgovor i stvara serumska IgA, IgM i IgG antitijela. Bitno je naglasiti da IgM antitijela nisu specifična i brzo se gube tokom akutne faze, pa stoga nemaju praktičan značaj za dijagnostiku. Od svih neinvazivnih seroloških metoda koje se koriste u dijagnostici, najčešće se primjenjuje ELISA metoda kojom se dokazuje postojanje specifičnih anti-H. pylori IgA i IgG antitijela. Ova antitijela su prisutna dok god traje infekcija, ali se u većini slučajeva dešava da se kod inficiranih primjećuje prisustvo IgG antitijela, dok je prisustvo IgA antitijela rijetko.

Serološki testovi su izuzetno precizni i specifični (čak 90%). Ipak, njihova moć može biti ograničena slabim sistemskim imunim odgovorom na H.pylori infekciju. Iz ovog razloga, uvijek se ispituju parni uzorci seruma koji se uzimaju u razmaku od dvije do tri sedmice. Tom prilikom, obavezno je određivanje klasa imunoglobulina (IgA, IgM i IgG) i praćenje dinamike titra antitijela, odnosno njihovo kretanje. Prisustvo infekcije je izvjesno kada se uoči četverostruki porast titra antitijela. S obzirom da ove analize nisu specifične, poželjno je obaviti i dodatne testove kojima se otkriva aktivna infekcija, poput analize stolice ili izdisajnog testa.

Za drugi tip analize, Helicobacter pylori izdisajni test, potrebna je posebna priprema, a rezultati se mogu očekivati između 24-48 sati nakon testa. Gastoskopijom se uzima uzorak koji se kasnije pregleda histološkim pregledom, kulturom ili brzim ureaza testom. Analizom pljuvačke i krvi utvrđuje se postojanje antitijela na ovu bakteriju, iako se ova metoda ne primjenjuje ukoliko je terapija već provedena. Izdisajni test se često provodi nakon završetka terapije, kako u dijagnostičke svrhe, tako i u svrhe liječenja i provjere uspješnosti terapije.

Pun naziv testa glasi Urea Breath Test (UBT), odnosno urea izdisajni test. Ovi testovi se baziraju na izraženoj ureaznoj aktivnosti H. pylori. Prilikom ovog testa pacijent ispija ureu koja je obilježena radioaktivnim 14C ili neradioaktivnim 13C ugljenikom. Ukoliko postoji prisustvo bakterije u želucu, urea se razgrađuje na ugljen dioksid i amonijak. Putem krvi, CO2 dospijeva u krvotok a odatle i u pluća i napokon, u izdahnutom vazduhu. Razlikom u koncentraciji CO2 u izdahnutom vazduhu, koja se mjeri prije i nakon testa, utvrđuje se prisustvo bakterije ili njeno odsustvo. Kod pacijenata u čijem izdisaju postoji koncentracija 1.11% 13C utvrđuje se odsustvo bakterije, dok koncentracija veća od 13C označava prisustvo bakterije H-pylori. Osetljivost ovih testova kod neliječenih pacijenata kreće se između 96-97% a njihova specifičnost iznosi 99-100%.

Za analizu H. pylori iz stolice nije potrebna prethodna priprema, a rezultate možete očekivati nakon 2-4 sata. Poželjno je da uzorak bude testiran što je prije moguće, pa se stoga preporučuje ostavljanje uzorka u laboratoriji sat do dva nakon uzimanja. U suprotnom, uzorak treba čuvati na hladnom mjestu (npr. u frižideru) sve do donošenja.

Preporuka je da se serološki test (testiranje antitijela u krvi) obavi prilikom prvog testiranja na Helicobacter pylori, a nakon toga veću prednost imaju druga dva testa, jer antitijela trajno ostaju u organizmu i stoga daju pozitivne rezultate. Druga dva neinvazivna testa - test antigena H. pylori i izdisajni test - potvrđuju prisutnost bakterije. Ova dva testa se koriste za praćenje daljnje prisutnosti H. pylori nakon terapije. Nakon terapije, preporučuje se obaviti jedan od ova dva testa kako biste mogli sa sigurnošću reći da je terapija bila uspješna. Testiranje bi trebalo provesti najmanje 4 tjedna nakon završene antibiotske terapije.

Priprema pacijenta za izdisajni test na Helicobacter pylori: Da biste dobili pouzdane rezultate testa na bakteriju H. pylori, potrebno je da se pacijent adekvatno pripremi. To uključuje sljedeće:

• Ne konzumirati hranu najmanje 6 sati prije uzimanja uzorka.
• Ne koristiti žvakaće gume niti pušiti 6 sati prije testa.
• U slučaju da je osoba bila na terapiji H2 blokatorima (Ranital, Ranisan, Famotidin, Ranitidin) i inhibitorima protonske pumpe (Controllock, Lanzul, Omeprol, Nolpaza, Nexium), test treba obaviti barem 7 dana nakon završetka terapije. Ponekad je poželjno da taj period bude 15 dana.
• Kod pacijenata koji su bili na terapiji bizmutovim solima ili antibioticima, treba sačekati mjesec dana nakon prestanka terapije.
• Osobe koje su na hroničnoj terapiji trebaju uzeti dozu lijeka nakon završetka testa.
• Ovaj test mogu raditi i dojilje i trudnice.